Poslovna preobrazba ruskog menadžera

Vladimir Šapovalov s hrvatskim partnerom razvija neobičan biznis u koji je uložio 2,5 milijuna eura

‘Bio sam direktor najvećeg telekoma u Sibiru, ali tamo je hladno i muškarci kratko žive, pa sad u vašem moru uzgajam divovske pastrve’

Što ili tko povezuje proizvodnju telefonskih centrala u zagrebačkoj tvornici Ericsson Nikola Tesla, Irkutsk na Bajkalskom jezeru u istočnom Sibiru i uzgoj kalifornijskih pastrva u uvali Žrnovnica nedaleko od Novog Vinodolskog? Povezuje ih Vladimir Šapovalov, 50-godišnji plavooki Rus koji je ledeni Sibir odlučio trajno zamijeniti toplijim hrvatskim podnebljem, a svoju životnu ušteđevinu, stečenu na mjestu direktora jednoga od najvećih sibirskih operatora mobilne telekom mreže, investirati u nevjerojatno sofisticiran i posve neizvjestan biznis s velikim pastrvama othranjenim u Jadranskom moru, koje izgledaju i imaju okus kao norveški lososi, ali su još finije i zdravije.

Žrnovnica je jadranski fjord na pola puta između Povila i Klenovice i do njega se s Jadranske magistrale valja spustiti uskim i strmim putem. Na obali u dnu zaljeva posjetitelja dočeka veliko iznenađenje: u more se tu ulijevaju, bučno kipteći, čak dvije male rijeke ponornice koje izviru iz velebitskih klisura. Na jednoj je vodovodno crpilište, zbog kojega je pristup ograničen i strogo kontroliran, a druga tutnji kroz ruševine staroga mlina. I baš zbog tih slatkovodnih rječica i bočatog mora u Žrnovnici je još 1986. riječko brodogradilište 3. maj započelo uzgoj lososa i kalifornijske pastrve. Drugi i treći razlog za uzgoj ribe su pogodna dubina mora i zaštićenost od jakog vjetra.

Hrvatski partner

Vladimir Šapovalov i njegov hrvatski partner Marijan Baćan dočekali su novinare s jednom golemom pastrvom na gradelama punjenom kolutima luka i zamotanom u aluminijsku foliju. Pastrva teška oko 2,5 kilograma netom je bila izvađena iz jednoga od 20-ak plutajućih četverokutnih i četiri golema okrugla kaveza privezana za obalu i pridnena sidra, do kojih se dolazi plutajućim mostićima i priručnim kaićima. Na obali radni nered tipičan za dalmatinsku ribarsku konobu: gomile mreža na sušenju, kaca, alata, motora, kašeta i jedna siva mačka. Šest-sedam kaskadno poslaganih i dobrano zahrđalih stambenih kontejnera te jedna sklepana ubava nadstrešnica pokazuju da se tu dugo nije ulagalo i obnavljalo. Ali, ambijent je fascinantan, jedinstven. No, kako je Vladimir Šapovalov s obala Bajkalskoga mora, po duljini obale i volumenu vode velikog kao dvije trećine Jadrana, iz ledenog Sibira dospio na hrvatsko toplo more i kakve to veze ima s hrvatskim Ericssonom Nikolom Teslom?

Šapovalov se rodio, školovao i 49 godina živio u Irkutsku, glavnom gradu Irkutske oblasti, na rijeci Angari kroz koju se prazni golemo Bajkalsko jezero. U Irkutsku je diplomirao na Institutu za narodno gospodarstvo na fakultetu ekonomije i građevine, neobičnoj kombinaciji kakva se u Hrvatskoj ne predaje. Nakon toga zaposlio se, u doba SSSR-a, kao sekretar Komsomola na Institutu, dakle na političkoj funkciji.

‘Otvorilo se 1992’

Potom je radio u građevini, “a kada se 1992. sve otvorilo”, kako kaže, zaposlio se u jednoj sovjetsko-mađarskoj tvrtki. Posljednjih 18 godina radio je u telekomunikacijama, kao direktor BaycalWestComa, oblasnog operatora mobilne mreže u kojemu su Rusi imali 51 posto vlasništva, a američki US West preostalih 49 posto. A BaycalWestCom je kupovao opremu i softver od zagrebačkog Ericssona Nikole Tesle. Šapovalov je dobro upoznao Hrvatsku jer je godinama, najmanje jednom na godinu dolazio u Zagreb.

U Baycal-WestComu Šapovalov je radio s Hrvatom Marijanom Crnjakom, a nakon nekih vlasničkih i organizacijskih pretumbavanja za predsjednika NO došao mu je Mladen Pejnović, današnji pročelnik hrvatskog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Marijan Baćan, današnji Šapovalovljev hrvatski partner u uzgoju pastrva u moru, bio je najprije 15 godina stručnjak i terenski inženjer Nikole Tesle, a zatim je pet godina radio u Moskvi za lokalnu firmu koja je bila, kako se to kaže u njegovoj struci, value added reseller američkog Lucenta. Upravo je Baćan 1994. pustio u rad prvu mobilnu telekom mrežu BaycalWestComa, kao i još tri druge u Sibiru, te jednu GSM mrežu u Bjelorusiji. Baćanova tvrtka imala je i deset posto udjela u MTS-u, najvećem istočnoeuropskom telecom operatoru s tri milijuna pretplatnika! No, zašto je Šapovalov sa samo 49 godina napustio sibirski telekom i kao ribar se skrasio u Hrvatskoj?

Njegovo vrijeme u telekomunikacijama isteklo je, baš kao i njegov direktorski ugovor, kaže. Došli su neki novi, mlađi ljudi, a i zabrinulo ga je to što je prosječan životni vijek muškaraca u Irkutsku kratak. Još prije njega u Hrvatsku je stigla supruga, koja je otvorila turističku agenciju u Šibeniku, najprije za njihove prijatelje koji su željeli doći na ljetovanje u Hrvatsku ili otvoriti tvrtku radi kupovine nekretnine, a poslije za sve ruske turiste. S njom je došao i ostao i njihov stariji sin, a mlađi im se već rodio u Zagrebu.

“Mali je pravi purger”, šali se Šapovalov, koji se ovih dana priprema za ispit za dobivanje dozvole stalnog boravka i rada u Hrvatskoj. Hrvatsko državljanstvo ga ne zanima: on je Rus i Rusija će uvijek biti njegova domovina, ali u hladnoću Irkutska vraća se samo da bi posjetio roditelje, kćer i dvije unučice…

Mlađ sa Žumberka

Sibirskim pričama i sjećanju nije bilo kraja, no došlo je vrijeme da se u Žrnovnici s gradela skine i razmota pastrva iz ribnjaka privezanih uz obalu. Raširio se zamamni miris pečene ribe, a njezino meso je iste boje kao i meso lososa. Ta boja dolazi od hrane kojom se ribe hrane: suhi peleti od žitarica, soje, ribljega brašna, vitamina i drugih hranjivih sastojaka, proizvedeni u Austriji.

Premda izgleda kao losos, jadranska pastrva nije masna kao losos, a puno je ukusnija nego obična potočna pastrva. Upravo zato ta je pastrva do pune komercijalne težine othranjena u moru. No, kako su kalifornijske, latinski oncorhynchus mykiss, dospjele u mreže Žrnovnice, u društvo jadranskih galebova i velebitskih vrulja? Da bi se to shvatilo, valjalo je posjetiti pogon Šapovalova i Bacana na Žumberku, gdje te pastrve postižu prvih stotinjak grama težine, prije nego što će u bazenima sa stalnim dovodom kisika iz boca biti kamionima dopremljene u jadranski fjord.

Na Žumberku je tvrtka Salmo-trota za sada unajmila uzgajalište Biserna mladica, smješteno duboko u šumi uz slovensku granicu na potoku Bregana. Kao tek izlegla iz jajašaca, dugačka tek po nekoliko milimetara, riba je ovamo dopremljena iz Danske i potom se hrani u bazenima, najprije malim i okruglim, a zatim u velikima od 25 metara. Budući da riba neravnomjerno raste, jer ona jača i veća dohvati i pojede više hrane, potrebno ju je svako malo sortirati po veličini. To se radi posebnim strojem s elektro-pogonom i pomoću dugih plastičnih cijevi kroz koje ribice isplahnjuje voda.

Bazene je potrebno neprekidno čistiti od obraštaja algi, baš kao i mreže u kavezima u Žrnovnici, a rešetke bazena od lišća, granja i šljunka koji nanosi potok Bregana. Dogodi li se nagla bujica, bez ljudske pažnje, odoše vrijedne pastrve iz bazena na slobodu! Mora se paziti da ih ne zaraze virusi ni nametnici, da uvijek dobiju točno onoliko hrane koliko im treba (jedan posto tjelesne težine na dan). A kad potok ljeti presuši ili nema dovoljno vode, kisik u bazenima obnavlja se pomoću plutajućih električnih prskalica. Da bi sve to bilo na mjestu i funkcioniralo besprijekorno, brinu se 24 sata na dan diplomirani inženjer elektrotehnike Marijan Bacan, njegova supruga i tri stalno angažirana radnika.

Njihove se ribe očito naputuju! Najprije kao oplođena ikra ili tek izlegnute ribice doputuju na Žumberak iz Amerike, Norveške ili Danske, onda putuju u Žrnovnicu, a ponekad, radi prodaje, i natrag na Bisernu mladicu, žive. Hrana im se dovozi iz Austrije, mreže za kaveze uvoze se iz Italije, troši se puno goriva, logistika je vrlo kompleksna… Sve to ne može biti jeftino. Hoće li se to Šapo- valovu i Bacanu isplatiti?

Nema garancije, taj biznis je visokorizičan, na pastrvama u moru već su mnogi prije njih slomili zube. Zato u početku sve rade sami: premda direktor, i Marijan Baćan obavlja vanjsku trgovinu, čisti bazene, sortira ribu, vozi kamion, traži i opskrbljuje kupce. Šapovalovu svemu sudjeluje, od hranjenja i ulova ribe, preko njezina “šokiranja” ledenom vodom, do slaganja u kašete od stiropora i ukrcaja u kombije-hladnjače.

Prevelika za naše kupce

Od zadarske Adrije preuzeli su i dvije koncesije u Lukovu Šugarju i uvali Burnjača. Do sada je Šapovalov u morske pastrve uložio oko dva i pol milijuna eura, a poduprli su ga i ruski prijatelji. A da bi im biznis postao isplativ, moraju dosegnuti proizvodnju i prodaju od barem dvije tisuće tona ribe na godinu, dok bi se na svim predviđenim lokacijama na Jadranu moglo uzgojiti do deset tisuća tona na godinu. Sada na Žumberku za 2015. hrane oko 25 tona ili 200.000 komada pastrva. No, najteži zadatak za Šapovalova, Bacana i njihovu tvrtku Salmo-trota bit će stvoriti tržište. Hrvatski potrošači nisu navikli na tako velike pastrve, ne poznaju prednosti one uzgojene u moru, možda im je i skupa. Za sada je prodaju u većini zagrebačkih ribarnica i u nekoliko restorana, druge tek moraju osvojiti. Prvi kontingent već su izvezli u Njemačku, pregovaraju s Mađarima.

Pokrenuli su i proizvodnju ikre, crvenog “kavijara” od morske pastrve, imaju i mali pogon za čišćenje i filetiranje ribe te komom za dimljenje fileta, sve u inoksu i po pravilima HACCAP-a. Osim cijele Hrvatske, pred njima stoji praktički bezgranično veliko tržište Europe, na kojemu su im konkurenti samo Norvežani, dok je drugi najveći proizvođač na svijetu, Čile, na sigurnoj udaljenosti.

Izvor: Nedjeljni Jutarnji (6.4.2014)

–

Planirate li putovati u Rusiju – obratite se agenciji Atlantis Travel. Stručno i uslužno osoblje rado će Vam pomoći u pronalasku i rezervaciji smještaja, povoljnih avionskih karata, brzo i jednostavno izdati vizu za Rusiju, te pružiti svu potrebnu podršku na putovanju.

…jer putovanje u Rusiju počinje u Atlantis Travel-u…