Ekstremni turizam: Od Moskve do Vladivostoka u vagonu bez kupea

Ekstremni turizam: Od Moskve do Vladivostoka u vagonu bez kupea

U vlakovima koji prometuju s kraja na kraj Rusije možete saznati mnogo toga o najvećoj zemlji na svijetu i njezinim stanovnicima. I nećete se razočarati.

Dan 1: Selidba u novu kuću
Noć je. Moj vlak kreće u 00:39 sa Jaroslavske željezničke postaje u Moskvi, a moja nova kuća čeka na peronu br. 2. Prvi vagon je zelene boje. Na njemu je kineskim znacima napisano “Moskva-Peking”. Ostali vagoni su sivi i na njima ćiriličnim slovima piše “Moskva-Vladivostok”. A preda mnom je 9300 kilometara, šest dana i devet vremenskih zona.

U svakom vagonu ima 54 mjesta. Moj vagon je prepun. Novi susjedi sjede u tišini. Vlak polako kreće, a svjetla Moskve postupno nestaju. Kondukter je provjerio karte i sada počinju rutinske aktivnosti. Pojedini ljudi sakrivaju prtljagu. Jedan čovjek mi pomaže da smjestim veliki kofer iza kreveta. Drugi pripremaju krevete i pokušavaju se popeti na ležajeve a da ne udare ostale putnike. Na drugom kraju vagona ljudi stoje u redu. Mora da je tamo toalet. A sada je vrijeme za šalicu čaja – pored kondukterove sobe se uvijek nalazi veliki samovar s besplatnom vrelom vodom.

Dan 2: Sunce nas negdje budi
Moje prvo jutro u ruskom vlaku. Ne znam gdje smo. Starija žena do mene kaže mi “Dobroe utro!” Vani sija sunce, a mi prolazimo kroz seoce s raznobojnim drvenim kućicama.
Razgovaramo s mladom ženom koja sjedi ispred nas. Zove se Marija i živi u Moskvi. Ide u posjet roditeljima koji žive u malom gradu na Uralu. Radi u kompaniji za izradu namještaja, čita udžbenike francuskog i voli Sankt Peterburg i Moskvu. Ali Francusku voli više. Njezin dečko je iz južne Francuske i ona mašta o tome da se preseli kod njega.
Kažem joj da planiram zimi ići u Sibir. Ona me pita imam li odjeću – “Trebat će ti ‘šuba’ (bunda)”, kaže ona. Zatim me uči koje sve vrste bundi postoje. Kaže da je najbolja bunda od ovčjeg krzna. Vjerojatno se može naći po pristojnoj cijeni. Maša silazi u Jekaterinburgu. Na stanici je čekaju roditelji. Kada sam jedne zime bila u Krasnojarsku, kupila sam toplu jaknu i preživjela čak -45 stupnjeva! Ostala sam u kontaktu s Mašom i ponekad se čujemo preko Skypea. Ona se već udala i preselila u Francusku.

Dan 3: Nešto originalno uljepšava svakodnevicu Transsibirske željeznice
U svakom vagonu se nalaze po dva konduktera (najčešće su to žene). Jedan radi dok drugi spava. Preko dana je u našem vagonu kondukterka od oko 40 godina. Ima kratku plavu kosu, zove se Olga. Reklo bi se da je vrlo stroga i dobro organizirana. Zabranjeno je pušenje i uporaba alkoholnih napitaka, pa ona mora opomenuti pojedine muškarce u dnu vagona. Nije to ništa naročito, ona očito zna što radi. Kada sam išla uzeti toplu vodu za čaj, postavila mi je tipična pitanja: odakle sam, što radim u Rusiji i zašto, pobogu, više volim vlakove. “Mi rijetko viđamo turiste u običnim vlakovima, oni najčešće putuju luksuznim vlakovima s hotelskim smještajem. A turisti koji putuju s nama rijetko govore ruski”, kaže Olga.
Na sljedećoj stanici u Novosibirsku imamo stanku od deset minuta. Vlak kreće točno na vrijeme, ali ipak imamo vremena prošetati. Žene na stanici prodaju kruh, palačinke, vodu, ribu, bobice i marame – to je sve što ti treba za život u Rusiji. Naša “dnevna kondukterka” Olga uopće nema slobodnog vremena, ali je ipak izašla iz vlaka i pozvala me da odemo do stanice po sladoled. Pitala sam hoćemo li se stići vratiti prije nego što vlak krene. “Ne brini, bez mene neće krenuti”, kaže ona. Obavijestila je kolege i uzela me za ruku. Prešle smo prugu iako je to zabranjeno i otišle do stanice. Kupile smo dva “plombira”. To je tradicionalni sladoled od vanilije, čuven još iz sovjetskog doba. Čim smo se vratile u vagon, vlak je krenuo. Bila je to zabavna šetnja.

Dan 4: Nova lica, nove priče
Negdje usred Sibira, između Novosiba, kako mještani nazivaju “sibirsku prijestolnicu” (Novosibirsk) i Irkutska, u blizini Bajkalskog jezera, skoro svi moji susjedi siđoše s vlaka. U gradiću Jurga u naš vagon uđe velika skupina mladića, budućih vojnika. Ne prave buku – vjerojatno se pitaju kako će im biti u vojsci. Razgovaraju s majkama preko telefona.

U drugom gradiću uđe velika grupa starijih muškaraca. Koža im je smeđa, ali blijeda. Nakon nekog vremena jedan od njih se okrene k meni i počne mi se udvarati. Rekoh mu da sam iz Njemačke, a on se čak malo naljutio. Nije mogao povjerovati. Zatim je počeo diskutirati s prijateljima o mojoj nacionalnosti.
Ti ljudi idu sa sjevera. Oko pet mjeseci su radili na nekom nalazištu nafte u polarnoj oblasti. Sada se vraćaju na jug kod svojih obitelji, ali samo na dva mjeseca. Kažu mi: “Znaš li da pet mjeseci nismo vidjeli žene niti bilo koje druge ljude? Samo smo gledali jedni druge”. I ovi će se uskoro odmoriti i “dobiti”, kao i oni budući vojnici. Izvadit će dimljenu ribu, češnjak i kruh. I pivo i votku, razumije se. Kondukter im to neće zabraniti ako se budu lijepo ponašali.

Dan 5: Vrijeme je za pokret
Ujutro smo za samo nekoliko minuta prošli pored velikog Bajkalskog jezera. Sunce se podizalo iznad vode, a ja sam poželjela pritisnuti tipku “stop” samo da bih što duže uživala u pogledu.

Radnici sa sjevera odlaze jedan po jedan, a svi vojnici izlaze zajedno u gradu Čita. Sve je više slobodnog prostora, a to mi sada najviše treba. Istina, svakog se dana može izići iz vlaka i malo prošetati, ali meni to nije dovoljno. Moje noge, ruke, mišići i kosti također žude za prostorom.
Pored mene sjedi nova putnica. I ona se zove Olga. Nekada je igrala odbojku, ali je operirana pa više ne može igrati. Ide na odmor s obitelji negdje u blizinu Habarovska. To je na istoku, ali nije jako daleko. Putuje sama u vagonu za četiri osobe.

Dan 6: Zbogom kućo moja s brezama, suncem i kotačima
Svakoga dana prelazimo bar po jednu vremensku zonu. Svakoga dana vidimo na stotine i tisuće breza, i već smo se navikli na ritam kloparanja kotača. A sada? Sada moramo dalje.

Zaista je jedinstvena stvar u putovanju vlakovima preko cijele Rusije što morate živjeti s “apsolutnim” strancima i nepoznatim ljudima u nečemu što je jednako kao velika i dugačka kuća. U određenom razdoblju oni su vam kao članovi obitelji, s tim što mogu vam reći što god požele jer teško da ćete se ikada ponovo sresti. I zaista, često kažu BAŠ SVE – o svojoj obitelji, o svome shvaćanju politike i svijeta, o ljubavi, smrti i vjeri. Budite spremni na to i otvoreni, i uživajte u putovanju!

Izvor: hr.rbth.com/

Želite li upoznati sve ljepote Rusije i zemalja bivšeg SSSR-a – obratite se agenciji Atlantis Travel. Stručno i uslužno osoblje rado će Vam pomoći u pronalasku i rezervaciji smještaja, povoljnih avionskih karata, brzo i jednostavno izdati vizu za Rusiju te pružiti svu potrebnu podršku u vezi putovanja.

…jer putovanje u Rusiju počinje u Alantis Travel-u…